„Dugo sam razmišljala o prestanku pušenje, zbrajala za i protiv. Nakon toga sam poželjela prestati pušiti, ali me bilo strah apstinencijskih kriza i ponajviše toga da ne bih izdržala i ponovo nastavila. Imala sam iza sebe bezuspješan pokušaj, koji je rezultirao i dodatnim osjećajem krivnje, zbog moje nedosljednosti i slabosti. Znala sam točno zašto želim prestati pušiti – navest ću neke razloge i to redoslijedom kojim sam ih osvijestila. Sloboda: Nisam više željela kontrolu koju je cigareta imala nad mojim odlukama (biranje prijevoznog sredstva koje omogućuje pauze za pušenje, odabir ugostiteljskih objekata koji toleriraju pušenje, smrzavanje vani na mjestima koja to ne toleriraju, ostajanje sat dulje na poslu kako bi se nadoknadile 'čik-pauze' itd.). Bilo mi je dosta toga da je duhan moj prvi odabir na listi prioriteta. Zdravstveno-higijenski čimbenik: Kašljala sam, ne često, ali jesam. Nekad sam tako lijepo pjevala, a sad je to škripanje. Pluća bi mi se 'zapalila' već kod prosječnih napora, kao penjanje uz stepenice. Smrdjela sam. Da, točno tako, smrdjela sam. Moja odjeća, kosa, nokti, torbica, auto, sve je smrdjelo po dimu. Žao mi je, ali to je činjenica, pušači smrde nepušačima, a nerijetko i pušačima. Najgore je kad se vrate s 'čik-pauze' u zatvoren prostor. Socijalni čimbenik: Zbog mene su i nepušači sjedili u prostoru za pušače. Zbog moje ovisnosti su zaustavljali dah kad bih se previše približila (radi stvari opisanih u točki 2). Zbog mene je na duljim putovanjima osobnim automobilom napravljeno duplo više pauza, čak i ako bi zakasnili – nije bilo u redu. Duhan nije kontrolirao samo mene, nego i ljude koji su željeli biti u mom društvu. Donijela sam odluku, ali sam bila svjesna da trebam pomoć i krenula sam tražiti na net-u. Pojavilo se nekoliko hipno-terapeuta. Javila sam se Tinu. Nakon samo jednog terapijskog sata, ja sam doista prestala pušiti. Ono što je pri tome bitno je to da nisam imala apstinencijske krize, da se bez problema družim s pušačima, ne pametujem im da prestanu, ne smeta mi njihov dim, ali ono što je najfascinantnije je da me taj dim više ne privlači. Ne smrdi mi, ali i ne miriše mi. Nevjerojatno je da nekad ne primijetim cigarete na stolu, ne vidim ljude koji puše. Cigareta je izgubila svoju moć, nije više centar mog svijeta i totalno mi je nebitna. Niti je volim, niti mrzim – uopće me ne zanima, kao da se nismo družile par desetljeća. Doduše, tih nekoliko desetljeća intenzivnog druženja, ipak su imale za posljedicu povremeni osjećaj koji sam imala u prvih par mjeseci: kao da sam nešto zaboravila, da mi nešto fali. Ali, s vremenom je i taj osjećaj prestao i sada, nakon pola godine, kad me netko pita: «Pušite?», bez straha kažem: «Ne, ja sam nepušač». Čak nemam potrebu ni objašnjavati da sam nekad pušila. Za sve one koji stvarno žele prestati pušiti, mogu reći samo ovo: Odluku morate donijeti sami, to ne može nitko osim vas i svoju ovisnost trebate pobijediti isključivo vi, a ne netko drugi. Tin vam može pomoći hipnozom, da pritom ne patite. Može vam pomoći da ustrajete pri svojoj odluci, da osvijestite i druge stvari koje vas muče, voditi vas sve dok ne osjetite da ste toliko jaki da možete bilo što, ne samo prestati pušiti. Ali, ne može donositi odluke umjesto vas – to ipak morate učiniti sami. Meni je to bilo više nego dovoljno. Hvala Tin, drago mi je da sam Vam se ljetos javila, da ste me odmah primili i prilagodili se mom slobodnom vremenu, u vrijeme dok je moja odluka bila čvrsta, a želja jaka.“

- Radman S. iz Zagreba.